Imao sam ovih dana interesantnu raspravu, da ne kažem svađu, sa drugom. Nas dvoje se uglavnom slažemo oko političkih tema, ali ima situacija kada to nije slučaj (naravno, sve drugo bi bilo jednoumlje i politika identita🙂). Obično su to situacije kada sam ja na strani SNS politika, tj. rascep je uglavnom na nivou kada ja pokušavam kritički da razmišljam i da dam SNS-u „benefit of doubt“, a evo ga i primer ovde. Ono što sledi je dekonstrukcija problema – probaću da obrazložim obe strane, kao i da dam mali upliv filozofije u celu priču gde se trudim da objasnim tu modernu pojavu nemogućnosti lokalne gradnje (što Ameri već uveliko znaju) utemeljenu u zelenim politikama.

Naime, odlučili su sad da prave nove parkinge ovde u blokovima (blokovi 61, 62, 63 i 64). Ne znam koliko moram da idem u dubinu da objašnjavam koliko je parking ovde bitan, tj. koliko isti ne postoji. Uvek se vratim na ovu temu na Redditu i koliko ona smešno i banalno dobro opisuje stanje parkiranja. Ja se plašim svaki put kada treba da isparkiram kola jer je nalaženje parkinga uveče nemoguća misija. Kao Tom Kruz u istoimenom filmu kružim oko bloka, po par krugova, lamentirajući u glavi da li da stanem u Immo centar garažu na besplatnih 1h, pa da se vratim i probam kasnije, ili da li je tih par cm koje prelazim u pešački za pauka ili ne. Kad se vraćam sa detetom uveče, dok oblećemo ulice tražeći mesta često pevamo „Život uz granicu je opasan i tvrd“ (blok 64 je granica blokova, jelte). Tu može da se ubije i do pola sata, a sutradan često ne znaš gde si stao. Šapić je imao velike panoe u predizbornoj kampanji da će sagraditi parkinge po ovim blokovima. Ne verujem da je to SNS-u pomoglo mnogo za izbore, ali fakat je da je to problem (bar po meni).

Sa druge strane, ortak, koji takođe smatra da je ovo problem, je protiv građenja parkinga, a razlog je jer kiša neće imati gde da ode. Ovo je generalno problem u Beogradu, i još dodatnog asfalta svakako neće da ublaži problem. Čisto radi konteksta, i on ima kola, ali plaća garažu i parking mu nije direktni problem. Pored toga, udeo u njegovom rezonovanju svakako ima i do toga što ove parkinge radi vladajuća garnitura, pa ovo ne može da ne izazove i bljutavost i gađenje.

Moj argument je bio da je ovo nešto što zapravo pomaže ljudima i da me nije briga iz koje vlasti dolaze pare. Takođe i činjenica da Novi Beograd svakako ima najviše zelene površine i da je ionako ravan i da nema problema sa kišom kao npr. Vračar ili neke druge opštine. Ne mogu ovo da potkrepim nekim dokazima. Ortakov argument je da ne treba i ne sme da se gradi ništa više, ni milimetar betona (ni za zgrade ni za parkinge), jer imamo moralnu odgovornost prema svima (nama) da ne uništavamo sami sebe na duge staze (vuče na Kantov moralni imperativ). Tamo-vamo, tamo-vamo, i čak sam mu rekao da je sa tim stavom ekofašista. Mislim, ovo govori više o meni i mom nedostatku veština komunikacije (možda bih mogao u parlament?), ali u svakom slučaju – nisam baš srećan kako je ovo ispalo😟. Epilog je da se on naljutio, ja se smorio, i dosta me je ovo pogodilo – dovoljno da napišem ovaj blog.

E, sad malo filozofije

Moja metapoenta koju pokušavam da iskažem (i objasnim ovde) je da ja duboko verujem da sva ta zelena agenda koja nam se nudi u politici i i medijima ima dve funkcije – političku i korporacijsku.

Prva funkcija, od strane političara, je da nekako animira masu da bude prijemčivija levičaskim organizacijama, jer, da se ne lažemo, iza sve te zelene agende je suštinska borba protiv nejednakosti, tj. da bogati ne uzmu još više (bilo da su to zgrade, ili resursi kao litijum ili nešto treće) i da se limitira uticaj velikih korporacija na društvo (i nejednakost). Cilj nije sam po sebi borba za majku Zemljicu, već je to način borbe (mada to ne bi bio loš sporedni efekat). Da pojasnim (kako ja to vidim) zašto levičari igraju na zelenu kartu. Žak Lakan je prvi primetio kako ideologija kapitalizma odbacuje razumevanje onih stvari koje leže van mogućih interpretacija unutar tog sistema (što je razlika između prave Realnosti – „The Real“ i trenutnih realnosti – „realities“) Na to se nadovezao Mark Fišer u knjizi „Kapitalizam realizam“ koji kaže da ima par stvari koje kapitalizam ne može da objasni (a time ni da reši), tj. koje su ta Lakanova Realnost. Među njima su ekologija (klimatske promene), mentalno zdravlje i birokratija, i odatle izraz „realizam“ u imenu knjige. Njegova teorija kaže da, da bismo mogli da dekonstruišemo prožimanje kapitalističke ideologije kroz naš svet, tj. da ga ogolimo i predstavimo kakav jeste, da moramo da napadnemo baš na ove Realnosti koje „realizam“ kapitalizma ne može da sagleda. Mislim da današnje levičarske političke organizacije u svetu i kod nas rade dobar posao na ovom polju jer su se zauzele, između ostalog, baš za ekologiju (po principu lubenice – spolja zelen, iznutra crven). Mada, primetio bih da se nisu i istoj meri zauzele za mentalno zdravlje i za smanjivanje birokratije. Ukratko, da bi se „pobedio“ kapitalizam, treba da se ukazuje non-stop na Realnosti (te klimatske promene, mentalno zdravlje…) i levičari treba to da potenciraju. Međutim, ono što vidim kao potencijalni problem ovog pristupa je što mislim da se previše prostora daje zelenoj agendi u odnosu na neki humanistički pristup i princip uzajamne solidarnosti koje ove stranke treba u paraleli da gaje i popularizuju. Da uradim lokalnu konktestualizaciju – iako nisam utilitarista, mislim da mora da se uradi sve da se pomogne ljudima oko parkinga (humanizam), čak i po cenu par stotina kvadratnih metara asfalta jer ljudi treba da budu u centru svih politika! Brinu me dve stvari – jedna je da ekologija ne postane cilj sama sebi, tj. da se razdvoji od širih politika ovih stranaka. Time može da ode „i levo i desno“, ako nije utemeljena u Realnosti (i ironično da postane eko-realizam). Drugo, a vezano za prvo, je da ljudi mogu da počnu da je percipiraju kao takvu – odvojenu od političkog okvira i da krenu da gledaju samo zelenu agendu bez pogleda na ljude, što se može lako pretvoriti u ekofašizam i „banalnost zla“ kako ga je zvala Hana Arent. Niko to nije objasnio bolje od nje same u knjizi „Ajhman u Jerisalimu“; kako niko tu nije bio psihopata, već je verovao samo u „dobrobit društva“:

‘Eichmann was not stupid, but rather intelligent. But it was his thickheadedness that was so outrageous, as if speaking to a brick wall. And that was what I actually meant by banality … There’s simply resistance ever to imagine what another person is experiencing.’

Hana je koristila koncept „uvećanog mentaliteta“ (engl. enlarged mentality) da proba da pristupi problemu („imajte vaše misli, ali se stavite u ulogu nekog drugog“), što možda nije loš prvi korak. Koliko sam razumeo, ovo je pokupila od Kanta iz „Kritike moći suđenja“, ali ni ona nije uračunala empatiju i emocije u ovu jednačinu, zapravo je rekla da su štetne da bi se problem racionalno sagledao (u eseju „Reflections on Little Rock“ kada je izjavila da crnčići ne treba da budu ti koji treba da se bore za crnačka prava kada su kretali u škole sa belcima pedesetih i kada su ih lokalni beli klinci mučili). Otišao sam sad predaleko. Zato mislim da ne možemo, i nikako ne smemo, da stvari gledamo kroz lupu Zemlje, bez razumevanja kako to utiče na ljude – stalnog vaganja i gledanja šire slike. Ako treba zaustaviti velike petrohemijske korporacije (koji rade u svoju korist) zato što će ljudi u Pacifiku da se podave za 50 godina – naravno da to treba uraditi. Ali ako treba zaustaviti lokalnog Gangulu da napravi parkinge (koji idu u koristi ljudima) zato što će moooožda da budu poplave koje će da utiču na te ljude – ne. I naravno, to treba da prate bolje politike na nivou grada koje trebaju da budu protiv-teg ovim parkinzima (kvalitetniji gradski prevoz, pa zašto nema biciklista po ravnom Novom Beogradu sa preko 100km staza, a o metrou neću ni da pričam). Ali sve to znamo. Nažalost, bolji sam sa analizom problema, nego sa sintezom rešenja, pa sve što izjavljujem ovde je kliše ponovljen stotinama puta i pošto nemam šta novo da dodam tu, neću da trošim mesto na blogu za to. Bitno je da zbog ekologije ne zaboravimo naše komšije i kako je njima!

Opet, da se razumemo – u ovoj raspravi smo ograničeni na lokalna rešenja, slepi za globalnije politike; ne zanima me šta grad može da uradi za javni prevoz da se smanji broj kola, ne zanima me koje poreze država može da uvede na posedovanje kola ili još šire – šta elita iz Davosa treba da smisli od prevoznih sredstava da popravi situaciju sa parkinzima; trenutno ne zanimaju ni mene ni ortaka dugoročna rešenja o tome kako nemati dvoje ili troje kola po porodici. Pričamo samo o tome šta lokalna samouprava treba da radi i kako bi se mi postavili da smo predsednik opštine Novi Beograd – da li bismo sagradili još jedan parking ili ne?

Pomenuo sam na početku ove filozofije kako zelena agenda ima dve funkcije i objasnio političku prirodu prve. Druga je medijska i korporativna – i korporacije shvataju da „realizam“ mora da se očuva, pa i one shvataju kako su klimatske promene jedna od stvari koje kapitalizam ne može da reši. Međutim, kako je funkcija kompanija i medija da sačuvaju kapital, a ne da brinu o okolini, one su odlučile da prisvoje i ko-optiraju zelenu agendu kao deo svoje propagande, tj. prosto rečeno, da uđu u greenwashing. Ovo je druga minornija uloga zelene agende koja nije mnogo bitna za priču o našim parkinzima, pa joj neću ni pridavati više pažnje ovde.

Na kraju, pitanja…

Ne znam ko je ovde u pravu – ortak ili ja. Da li neki urbanista zna da li postoji neki brz (i jeftin) način da se zadovolje te hiljade ljudi kojima treba parking, a da se ne utiče na lokalni ekosistem? Koliko sam pitao jednog druga-urbanistu – nema lakih poena ovde. Kaže da je rešenje javna participacija i dogovor, no međutim mislim da znam šta bi bio dogovor hiljade ljudi iz bloka; tih ljudi bez parking mesta. Predlogao sam prijatelju kao rešenje one šuplje šestougaone kocke za parking; malo sam znao (koliko sam čuo od tog istog druga) da se one vode kao „zelena površina“.

Možda je ortak samo u bubble-u lokalne zelene agende. A možda je baš on u pravu da autoritativnom režimu picoustog principijalno ne treba ništa uzeti za pravo da rade dobro! I na sve to, da ih treba uhvatiti na tu istu kartu ekologije i uništavanja Novog Beograda i iskoristiti to kao političke poene! Na kraju – ne znam, ali mi je sad lakše kada sam napisao ovo🙂.