Uspeo sam da izgubim telefon. Pri izlasku sa splava, u rvenju sa kolicima i pristupnim daskama do splava je mobilni uspeo da isklizne i da rokne pravo u vodu. Telefon mi je kupila devojka na svoj račun i baš sam se smorio jer ga još uvek otplaćujemo. Davno sam još imao ideju “šta bi bilo kad ne bih imao smartphone”, a sad uz samokažnjavanje zbog sopstvene nemarnosti, odlučih da kupim obični, najobičniji telefon!

Uzeo sam neki sa imenom Blu Zoey, najjeftiniji mogući u radnji koji izgleda nekako ovako:

blu

Ja ne znam, ali mislim da od ovog danas nema prostije (druga polovina 2013. godine). Šta sam dobio:

  • bateriju koja traje nedelju dana,
  • telefon koji je manji od najmanjeg Androida
  • telefon težak 70 grama!
  • kome se ne može razbiti ekran nikako
  • brzo boot-ovanje i nenormalno brzi rad telefona (neće više nikad aplikacija u pozadini da mi iseče vezu ili uspori kucanje SMS-a)
  • nebloat-ovan telefon
  • užasno brzo kucanje SMS-a (old way – više uzastopnih pritiskanja na tastere, sećate li se? Kakve Android tastature, kakav iPhone, ovo je i dalje najbrži način)
  • FM radio (nije da mi treba)
  • alarm

Drugim rečima – kupio sam telefon koji je stvarno telefon! Sve ovo me je koštalo 20e i sad eksperiment može da počne. Pokušaću da ga koristim i da primećujem kada mi neka funkcija smartphone-a nedostaje što je i poenta eksperimenta i da vidim da li je smartphone potreba ili navika.

Background

Ja danas ne znam osobu koja ili nema smartphone ili želi da ima jedan. Jednostavno, ne znam. Verovatno ima starijih ljudi i eventualno onih sa sindromom kiselog grožđa, ali ako odbacimo to, svako hoće smartphone. Pitanje je – zašto? U povratku kući sa splava sam razmišljao šta ja to radim sa tim telefonom, pa mi je smartphone toliko bitan i nisam realno našao nijednu namenu. OK, čitalac sad može reći da sam smanjio kriterijume, ali kriterijumi su ipak moji (YMMV) i ovaj tekst se ipak odnosi samo na mene. Ono što smatram je da danas telefon ne zaslužuje to ime, jer je on daleko više od pukog telefoniranja i poruka (ne zaslužuje po funkcijama čak ni “phone” u “smartphone”)! Ne bih sad da ulazim da li je za ovo kriv konzumerizam, društvo, ljudi jer nije tema teksta, ali verujem da ćete se svi složiti. Nebitno, ali koristiti smartphone je naučeno ponašanje, do pre par godina nismo ni znali šta je to. Evo šta neću moći bez Androida:

  • da chatujem preko gtalk-a, viber-a, skype-a…Super!
  • da odlazim na net kad hoću – možda će boleti, ne znam
  • da snimam video i slike – osim ćerkice od kada se rodila, nisam nikad ovo ni koristio
  • da igram igrice – mah, od kada sam prešao na Linux, igrice su za mene samo gubljenje vremena
  • da slušam muziku – ovu stavku navodim jer bi nekima bila bitna, ali ne i meni, nikad nisam slušao muziku na telefonu
  • da programiram za Android – imam emulator na kompu i tablet, a uz libGDX seamlessly mogu da testiram i na desktop ili GWT okruženju
  • GPS navigacija – nisam koristio, imam GPS u kolima

Sve u svemu, mislim da dobijam užasno vremena koje je inače izgubljeno bespotrebnim gledanjem u telefon (ista priča bi mogla da se ispriča i za Facebook, npr.). Jedina stvar koja mi za sada smeta je što sam morao da prekucam sve bitnije brojeve ručno.

Videćemo koliko ću “izdržati” i kako će se eksperiment pokaže:)